Je li itko mogao i pomisliti da ćemo prije odlaska u dućan morati proguglati „gdje kupiti rukavice i maske”?
Pa ipak, eto me. U lokalnom supermarketu. Oko mene ljudi s rukavicama, s maskama, prskaju dezinficijens po ručkama kolica.
I onda počinje. Usred odjela s voćem i povrćem.
Mjerkam jednu lijepu brokulu u sanduku. A onda mi ruka krene prema povrću umotanom u plastiku.
Moj gušterski mozak, moji bazalni gangliji mi govore „ovo je sigurnije, sigurnije za mene i moju obitelj”.
Samo da nešto raščistimo – ja radim za Greenpeace. Pišem za kampanju protiv jednokratne plastike.
A sada, umjesto da sam užasnut povrćem omotanim plastikom, umjesto da u mislima vidim odbačeni plastični omot povrh planine milijardi tona plastičnog otpada koji guši oceane, ubija morske životinje, začepljuje odlagališta otpada i plovne putove i odbija se razgraditi, već se samo usitnjava i usitnjava dok ne završi u hranidbenom lancu, umjesto da sam užasnut tom stvarnom prijetnjom, ja se užasavam mikroba.
U djeliću sekunde postao sam žrtva podsvjesnih poruka mašinerije plastičnog marketinga. Od 1950-tih naovamo, kad je naftna industrija lansirala masovnu proizvodnju ovog potrošnog materijala, govore nam da nema toga što može biti čišće od stvari umotanih u plastiku.
Činjenica je, međutim, da nema ničeg higijenskoj u plastici kao takvoj, osim ako se ne radi o medicinskoj opremi. Patogene bakterije i virusi s nje jednako zlurado vire i čekaju nas kao i s bilo čega drugog. Mogu se smjestiti na plastiku baš kao i na stvari ispod te plastike. Nema ničeg čarobnog u tom materijalu. On ne tjera bolest.
Jedno novije istraživanje objavljeno u časopisu New England Medical Journal govori kako novi koronavirus može biti detektiran na kartonu do 24 sata, a na plastičnim površinama 2–3 dana. Jedan drugi članak govori o tome da su slični virusi preživjeli na plastici 2–9 dana.
(Postoji jedan materijal na čijoj površini novi koronavirus navodno može preživjeti samo 4 sata. No teško da ćemo u dogledno vrijeme pakirati špeceraj u bakar.)
Proteklih godina mnogi su se ljudi diljem svijeta odrekli jednokratne plastike, a tu su i sve češće zabrane za plastične vrećice, slamke, pribor za jelo, jednokratne spremnike za hranu i sl. Odnedavna se i digao glas za prestanak proizvodnje jednokratnih boca.
A sad usred ovog horora s novim koronavirusom javljaju se zabrinjavajući znakovi da zainteresirane strane okreću pandemiju u svoju korist, raspirujući strah kako bi zaustavili taj polet u borbi protiv plastike.
Čini se da je puno stvari postavljeno naopako. Npr. kupite li kavu za van u jednokratnoj šalici, pojma nemate tko ju je dirao ili kašljao po njoj. S vlastitom višekratnom šalicom znate točno gdje je bila. Dovoljno ju je oprati deterdžentom i vrućom vodom, a najbolje u stroju za pranje suđa i neće ostati ni traga od virusa.
Isto vrijedi i za platnene torbe za kupnju. Kratko pranje na višoj temperaturi u stroju za pranje rublja uklonit će viruse i patogene bakterije. U ona dva ranije spomenuta istraživanja nije se gledalo koliko koronavirus preživi na platnenim torbama, ali mikrobiolozi govore da je to vrijeme vjerojatno kraće na upijajućim površinama.
Usred navale mizofobije (straha od mikroba i infekcija) koja je izbila u SAD-u neke su federalne države zabranile korištenje višekratnih torbi za dućan.
Jedan je Greenpeaceov istraživački članak iz SAD-a međutim dokazao povezanost između onih koji člancima promoviraju jednokratnu plastiku i proizvođača plastike odnosno naftnih kompanija.
Zašto naftnih kompanija? Sa snažnim padom cijena uslijed rata proizvođača nafte i utjecaja koronavirusa na pad prodaje naftnih proizvoda, naftne se kompanije nadaju da će potražnja proizvođača plastike spasiti njihovu dobit.
Kako kaže Deirdre McKay, sa Sveučilišta Keele: naftne kompanije sad namjeravaju preusmjeriti do 40% sirove nafte čija se ekstrakcija planira, u petrokemikalije za izradu plastike.
No, onečišćenje plastikom, koje obuhvaća i do 12 milijuna tona koje svake godine završe u morima i oceanima, nije jedini aspekt ove krize.
U zemljama u razvoju plastika se pali, čime se još više pridonosi klimatskim promjenama.
Jedno istraživanje nevladine udruge Tear Fund objavljeno krajem prošlog mjeseca govori da četiri najveća proizvođača napitaka u svijetu sa svojim tvornicama u šest zemalja u razvoju svakoga dana proizvode dovoljno plastičnog otpada da prekriju 83 nogometna igrališta. Njihovim paljenjem bi se proizvelo oko 4,6 milijuna tona ekvivalenta ugljikova dioksida.
Izvještaj izdvaja Coca-Colu kao najgoreg zagađivača. Diljem svijeta ta kompanija ne prestaje proizvoditi jednokratne boce – njih 100 milijardi na godinu – i cijelo to vrijeme prebacuje odgovornost za plastičnu krizu na kupce, govoreći da je recikliranje jedini odgovor. Radi se o samo još jednom mitu.
U stvarnosti, samo oko devet posto otpadne plastike zapravo završi u reciklaži. Nije ni čudo onda da se gušimo u svom tom smeću.
O tome će najbolje svjedočiti oni koji su sad usred krize izazvane koronavirusom zatrpani plastikom za reciklažu koju nemaju kamo odnijeti.
Jednokratna plastika iz dućana nije neki higijenski dobroćudan proizvod koji sam skoči u kantu za reciklažu i sam se pretvori u novi proizvod. Ne, to je zloćudni neprijatelj koji će nas potpuno preplaviti, dopustimo li mu.
Stoga na kraju sa zadovoljstvom objavljujem da ipak nisam kupio brokulu umotanu u plastiku.
Originalni blog objavljen je na stranici www.greenpeace.org/new-zealand, 14. 4. 2020.