Nuklearna energija je SKUPA

Odlučujuća prepreka za nove nuklearne projekte je financiranje. Nuklearna energija jedan je od najskupljih izvora energije i ne može konkurirati čistoj energiji iz obnovljivih izvora, kao što su energija vjetra ili solarna energija. Tim više što se troškovi novih nuklearnih projekata s vremenom povećavaju. Očekuje se nastavak tog trenda, uključujući i segment takozvanih malih modularnih reaktora. Iz tog razloga privatni sektor nije voljan graditi nove nuklearne elektrane, a novi nuklearni projekti i dalje se grade samo zahvaljujući velikim državnim financijskim potporama. Mnogi su nuklearni projekti obustavljeni ili otkazani zbog nedostatka financijskih sredstava.

Rastući troškovi nuklearnih elektrana

Primjerice, troškovi Temelína u Češkoj povećali su se s prvotno planiranih 29 milijardi CZK na 109 milijardi CZK u trenutku kada je projekt završen 2001.¹ Za nuklearnu elektranu Belene u početku se očekivalo da će koštati oko 3 milijarde eura, ali projekt je otkazan 2012. kada su troškovi procijenjeni na više od 12 milijardi eura.² Troškovi dovršetka projekta Mochovce 3,4 u Slovačkoj prvotno su 2008. procijenjeni na 2,8 milijardi eura, ali su narasli na oko 6,4 milijarde eura kada je konačno postao operativan 2023. godine.³

Slične eksplozije troškova doživio je i razvoj tehnologije europskog tlačnog reaktora (EPR) u Francuskoj. Početni ugovoreni troškovi od 3,2 milijarde eura za Olkliluoto 3 u Finskoj povećali su se tijekom izgradnje na oko 11 milijardi eura 2023, kada je priključen na mrežu kao prvi EPR reaktor u Europi. Reaktor Flamanville 3 u Francuskoj još nije dovršen, ali vlasnik, odnosno investitor EdF početne procijenjene troškove od tri milijarde eura sada procjenjuje na oko 13,2 milijardi eura, dok je francuski Court de Comptes 2020. izračunao ukupni trošak projekta u iznosu od 19,1 milijarde eura.⁴ I treći i četvrti EPR reaktor u Europi također bilježe povećanje troškova. Početni trošak projekta Hinkley Point C u Ujedinjenom Kraljevstvu procijenjen je na oko 19 milijardi funti na početku projekta 2016. godine. Danas se procjenjuje da će projekt koštati 46 milijardi.⁵

Dva AP1000 reaktora u nuklearnoj elektrani V.C. Summer u Južnoj Karolini prvotno su procijenjena na 9,8 milijardi dolara. Izgradnja je obustavljena i projekt je otkazan kada su procjene troškova dosegle 25 milijardi dolara. Prvotno procijenjeni trošak od 12 milijardi dolara za Vogtle 3,4 u saveznoj državi Georgia narastao je na više od 34 milijarde kada su dva reaktora AP1000 iz Westinghousea priključena na mrežu 2024.⁶

Dok se troškovi obnovljivih izvora energije kontinuirano smanjuju, troškovi nuklearne energije rastu, kao što se može vidjeti iz usporedne analize leveliziranih troškova energije (LCOE) po MWh proizvedene električne energije.

Primjeri modela financiranja

Za financiranje izgradnje novih nuklearnih elektrana zemlje su se odlučile na nekoliko financijskih modela iz kojih je vidljivo tko i na koji način plaća cijenu :

Za Olkiluoto 3 finski su vlasnici platili samo ugovorenu cijenu na temelju načela ključ u ruke, uz kasniju korekciju u ukupnom iznosu od 5,1 milijarde eura. U tzv. modelu Mankala elektrana je u vlasništvu skupine korisnika energije koja pristaje platiti punu cijenu električne energije i ne mora plaćati porez na električnu energiju ako je sama upotrebljava. Razliku između ugovorene cijene na temelju načela ključ u ruke i konačnih troškova pokriva francuska građevinska tvrtka Areva, koje je otkupila francuska država kako bi se projekt mogao dovršiti.

Reaktore Mochovce 3,4 u velikoj je mjeri financirao početni većinski dioničar ENEL iz Italije, koji je bio prisiljen platiti troškove dovršetka projekta kada se odlučio povući sa slovačkog tržišta. ENEL je otpisao povećane troškove kao gubitke.
Flamanville 3 je u potpunosti financiran dugom, odnosno kreditima društva EdF, koje je u stopostotnom državnom vlasništvu. Ti su krediti doprinijeli sadašnjem ukupnom dugu od preko 60 milijardi eura s kojim se EdF trenutno suočava. Francuska država bila je primorana isplatiti nedržavne manjinske dioničare kako bi spriječila propast EdF-a.
EdF može za Hinkley Point C računati na zajamčenu visoku cijenu električne energije od 92,5 GBP(2012.)/MWh tijekom 35 godina prema tzv. Ugovoru o razlici, koji će biti prilagođen inflaciji. To je otprilike dvostruko više od trenutne tržišne cijene električne energije. Postoji jamstvo da se sva proizvedena električna energija mora preuzeti, a tu cijenu plaća kupac električne energije. Osim toga, Hinkley Point C dobio je državno jamstvo za investicijske troškove kako bi se smanjile kamatne stope na kredite. Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno nije spremno dati dodatna kreditna jamstva na povećane troškove, što znači da će veći dio rizika sada pasti na vlasnika, francusko državno elektroenergetsko društvo EdF, i izvođača radova za Hinkley Point C.
Za novi nuklearni projekt EdF-a na Sizewellu C, britanska vlada predlaže da EdF poveća cijene električne energije prije i tijekom izgradnje kako bi se stvorio kapital za izgradnju – tzv. RAB model. U tom je slučaju rizik pribavljanja kapitala donekle smanjen na štetu potrošača električne energije.

Kao što vidimo, niti jedan od navedenih modela ne omogućava privatnim investitorima izgradnju novih nuklearnih projekata već u svakom slučaju države moraju preuzeti financijske rizike, koji se onda pokrivaju iz džepova poreznih obveznika.

Izazovi i budućnost malih modularnih reaktora (SMR)

Mali nuklearni reaktori o kojima se u zadnje vrijeme priča kao o alternativi nisu rješenje za probleme visokih troškova. Prije svega, nuklearne elektrane su velike kako bi imale koristi od ekonomije razmjera. Izrada manjih reaktora u suprotnosti je s tim načelom, a nastala relativna povećanja troškova potrebno je prevladati tzv. modularnom proizvodnjom: dijelovi se masovno proizvode u tvornicama, a zatim se sastavljaju na licu mjesta. Kako bi to bilo moguće, reaktori bi trebali biti u velikoj mjeri standardizirani, a zatim prodavani u velikim količinama. Njemački Institut za ekonomska istraživanja (DIW) izračunao je da bi trebalo prodati stotine reaktora kako bi se prevladao gubitak ekonomije razmjera. Trenutno se procjenjuje da će u doglednom razdoblju mali nuklearni reaktori rezultirati većim troškovima po kWh nego sadašnje nove velike nuklearne elektrane.

Nuklearna energija već sada košta tri do pet puta više od solarne i energije vjetra, a dvostruko više čak i od pučinskih vjetroelektrana. Neki zagovornici nuklearne energije tvrde da je nuklearna energija još uvijek jeftinija zbog „troškova sustava“. Međutim, ne uzimaju u obzir da se promjena sustava (kako bi se omogućilo da velika većina proizvedene električne energije dolazi iz raznih obnovljivih izvora) ionako događa, bez obzira na ulogu koju će nuklearna energija imati u budućnosti. Iz studija scenarija koje uključuju sve troškove (među ostalim troškove sustava) jasno proizlazi da uvođenje nuklearne energije u sustav koji nastoji ostvariti 80 do 100 posto energije iz obnovljivih izvora uvijek sa sobom donosi veće troškove.

O autoru: Jan Haverkamp je viši stručnjak za nuklearnu energiju i energetsku politiku u Greenpeaceu i član Upravnog odbora Nuclear Transpareny Watcha, europske mreže koja promiče građanski nadzor nuklearne sigurnosti i transparentnosti

Komentari

Ostavi svoj komentar Otkaži odgovor

Komentari

Ostavi svoj komentar Otkaži odgovor

Upravljajte svojim postavkama kolačića