Nuklearna energija često se predstavlja kao iznimno siguran oblik energije, ali povijest pokazuje da ta tehnologija sa sobom nosi mnoge sigurnosne rizike. Mnogi se sjećaju nesreća u nuklearnoj elektrani Fukushima u Japanu u ožujku 2011. Neki se još uvijek sjećaju nesreće u Černobilu u Ukrajini u travnju 1986. Unatoč tome, nuklearna energija prodaje se javnosti kao siguran oblik energije. Međutim, ona to nije.

Princip nuklearne energije

Nuklearna energija koristi se principom nuklearne fisije, odnosno cijepanjem vrlo velikih nestabilnih atoma, a u tu se svrhu upotrebljava najveći prirodni atom – uranij. Taj postupak rezultira proizvodnjom topline i visoko radioaktivne mješavine tvari. Toplina se koristi za proizvodnju električne energije, a od radijacije se moramo zaštititi. Radijacija u jezgri nuklearne elektrane izuzetno je visoka, kao i temperatura. Kako bi ostala stabilna, jezgru je potrebno neprekidno hladiti. Ako se to ne čini, može se toliko zagrijati da se ključni dijelovi mogu otopiti ili čak zapaliti. U tom slučaju može doći do ispuštanja radioaktivnih tvari u okolinu. Kako bi se to spriječilo, nuklearne elektrane imaju mnoge tehničke sigurnosne značajke: imaju složene višestruke sustave hlađenja, sustave za uklanjanje neutrona koji bi mogli nastaviti lančanu reakciju i vrlo čvrste sigurnosne barijere – obloge gorivih štapova, posude reaktora i spremnika reaktora. Drugim riječima, sve što je potrebno kako bi se spriječilo ispuštanje radioaktivnih tvari u okoliš.

Nesreće i incidenti

Tijekom 70 godina rada nuklearnih elektrana inženjeri su kontinuirano smanjivali rizike od nesreća koje uključuju veliko ispuštanje radioaktivnih tvari. Procjenjuje se da su šanse da se na uobičajenom nuklearnom reaktoru dogodi tzv. oštećenje jezgre jednom u 10 tisuća reaktorskih godina. Za najnovije reaktore to bi trebalo biti samo jednom u milijun reaktorskih godina. Operateri prolaze visoko obrazovanje kako bi se takvi nemili događaji spriječili. Uvode se opsežne sigurnosne mjere za sprječavanje zlonamjernih napada, uključujući sabotaže, terorističke napade i ratove, koji bi također mogli dovesti do nuklearne nesreće.

Unatoč tome, tijekom sedam desetljeća povijesti nuklearne energije dogodilo se dvadesetak incidenata u kojima je došlo do oštećenja jezgre nuklearnog reaktora. Tijekom drugih incidenata došlo je do istjecanja radioaktivne vode, oštećenja sigurnosnih sustava ili kontaminacije radnika.

Bilo je slučajeva sabotaže i vojnih napada na nuklearne elektrane. Ukrajinska nuklearna elektrana Zaporižja još uvijek je pod okupacijom ruskih snaga, što predstavlja veliki rizik od nuklearne nesreće.1

U pet slučajeva (tri u nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi, jednom u Černobilu i jednom u nuklearnoj elektrani Three Mile Island) oštećenje jezgre dovelo je do značajnog ispuštanja radioaktivnih tvari. Nesreće se mogu dogoditi u nuklearnim elektranama, a događaju se i u modernim postrojenjima.

Stoga je sigurnost najveći prioritet u nuklearnim elektranama. To uključuje tehnologiju, ljudske potencijale, strogo neovisan regulatorni nadzor i visoku razinu obavještajne, civilne i vojne zaštite. Nuklearne nesreće događaju se zbog tehničkog kvara, ljudske pogreške, prirodnih katastrofa ili kombinacije navedenog. Okidač može biti potres ili proboj brane na rijeci koja se koristi za hlađenje ili vojni napad na dalekovode i transformatore.

Možda su šanse za veliku nuklearnu nesreću male, ali posljedice mogu biti goleme. Nakon eksplozije u Černobilu evakuirano je oko 200 tisuća ljudi2, a od posljedica eksplozije umrlo je između devet i 30 tisuća ljudi, prema nekim procjenama i više od njih 150 tisuća3.

Površina od 2.600 četvornih kilometara i danas je nenaseljiva, a takva bi trebala ostati i narednih nekoliko stotina godina. Procjenjuje se da šteta iznosi oko 300 milijardi eura4. Nakon nesreće u nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi više od dvije tisuće ljudi umrlo je tijekom i nakon evakuacije – ne izravno od zračenja, već zbog problema povezanih sa samom evakuacijom. Evakuirano je 160 tisuća ljudi, a njih 30 tisuća i dalje se ne može vratiti kući. Procjenjuje se da je šteta veća od 350 milijardi eura5.

Nesreća u NE Krško mogla bi imati posljedice daleko izvan slovenskih granica, kao što prikazuju izračuni sa Sveučilišta BOKU u Beču. Ali, naravno, najgore bi bilo u samoj Sloveniji.

Nesreće se događaju duž cijelog nuklearnog lanca, od rudarenja, proizvodnje goriva, proizvodnje električne energije, tijekom transporta te tijekom gospodarenja radioaktivnim otpadom. Taj se otpad mora držati podalje od okoliša stotinama godina (nisko i srednje radioaktivan otpad) odnosno stotinama tisuća godina (visoko radioaktivan otpad).

Sigurnosne mjere vodeći su čimbenik visokih troškova novih nuklearnih elektrana, a s obzirom na potencijalne posljedice, a tako i treba biti. Rizici povezani s nuklearnom energijom postoje, a poricanje samo ukazuje na nedostatak brige za našu i buduće generacije.

Postoje alternative s manjim rizicima, a posebno s manjim negativnim učincima na okoliš, zdravlje i gospodarstvo ako stvari krenu po zlu. To su sustavi obnovljive energije koji su jeftiniji i brže ih je primijeniti. 

Budućnost nije nuklearna, ona je obnovljiva.

O autoru: Jan Haverkamp je viši stručnjak za nuklearnu energiju i energetsku politiku u Greenpeaceu i član Upravnog odbora Nuclear Transpareny Watcha, europske mreže koja promiče građanski nadzor nuklearne sigurnosti i transparentnosti

  1. https://www.iaea.org/newscenter/pressreleases/update-227-iaea-director-general-statement-on-situation-in-ukraine
  2.  https://www.iaea.org/newscenter/focus/chernobyl/faqs
  3.  Kate Brown, Manual for Survival: A Chernobyl Guide to the Future https://www.amazon.com/Manual-Survival-Chernobyl-Guide-Future/dp/0393652513
  4. Kate Brown, Manual for Survival – An Environmental History of the Chernobyl Disaster, New York (2019) Norton, ISBN 978-0-393-35776-9
  5. https://world-nuclear.org/information-library/safety-and-security/safety-of-plants/fukushima-daiichi-accident