Klimatske promjene jedna su od najvećih prijetnji s kojima se suočavamo. Čovječanstvo mora što prije smanjiti štetne emisije kako bi se izbjegle najgore posljedice. Nuklearna energija se često spominje kao “čisto” rješenje koje bi pomoglo u tom cilju. Ali je li to doista put prema naprijed?
Iako zagovornici nuklearne energije u svojim argumentima često navode da nuklearne elektrane ne emitiraju CO2 te da su emisije stakleničkih plinova nuklearne energije usporedive sa solarnom energijom i energijom vjetra, potencijal te tehnologije u smanjenju emisija je nizak ili čak negativan.
Prespora da odgovori na klimatske promjene
Prema IPCC-u, globalne emisije stakleničkih plinova moraju se prepoloviti do 2030. godine. Prema scenarijima nuklearnih lobističkih organizacija poput Svjetskog nuklearnog udruženja i Agencije za nuklearnu energiju OECD-a, proizlazi da bi udvostručavanje kapaciteta nuklearne energije u svijetu do 2050. smanjilo emisije stakleničkih plinova za svega četiri posto.
Kako bi se to postiglo, do tada bi trebalo i zamijeniti značajan udio postojećih zastarjelih operativnih nuklearnih postrojenja (prosječna starost 416 reaktora bila je 2023. 31,4 godine), te u globalnu mrežu dodavati oko 37 novih velikih nuklearnih reaktora svake godine do 2050.
Međutim, u posljednjem desetljeću (2014.-2023.) u mrežu se uključivalo prosječno šest do sedam novih reaktora godišnje, a isključivalo šest reaktora.
Pojačanje tempa izgradnje do 37 reaktora godišnje čini se nemogućim, s obzirom na to da postoji samo nekoliko kompanija na globalnoj razini, sposobnih projektirati i graditi nuklearne reaktore te proizvoditi potrebnu opremu, poput izrade reaktorskih posuda, a postoje i druga uska grla u inženjerskim, građevinskim i proizvodnim kapacitetima.
Udvostručenje nuklearnog kapaciteta, za razliku od eksplozivnog rasta čistih obnovljivih izvora energije poput sunca i vjetra, stoga nije realno. Trenutno je u izgradnji 59 reaktora na globalnoj razini (podatak od 8. svibnja 2024).
Većina postojećih projekata sporo napreduje i kasni. Primjerice, projekt Paks II u Mađarskoj započeo je 2008, kada su napravljene prve analize o mogućnostima novih blokova. Parlament je dao odobrenje 2009, ali su ugovori s ruskom stranom o financiranju i izgradnji potpisani tek pet godina kasnije. Dva nova bloka trebala su krenuti s komercijalnim radom 2025.-2026. Na dan 8. svibnja 2024. projekt još uvijek nema konačno odobrenje nuklearnog regulatornog tijela. Obećano je da će izgradnja započeti do kraja 2024, ali nedavno su se pojavile kontroverzne Vladine izjave o planiranom početku rada u kojima se spominju „rane 2030-e”, „prva polovica 2030-ih” i „sredina 2030-ih”.
Mađarski problemi s projektom Paks II nisu iznimka.
Olkiluoto-3 u Finskoj izgrađen je za 16,6 godina, što je 12 godina kasnije od planiranog.
Prosječno vrijeme izgradnje nuklearnog reaktora 2022. bilo je devet godina (izračun se odnosi na razdoblje od početka izgradnje do priključenja na mrežu); a prosječno vrijeme izgradnje 66 reaktora dovršenih u razdoblju od 2013. do 2022. iznosilo je 9,4 godine.
Usporedba s obnovljivim izvorima energije
Ako usporedimo globalni razvoj solarne energije, energije vjetra i nuklearne energije u razdoblju od 2000. do 2022., novi kapacitet energije vjetra iznosio je 882 GW, solarne energije preko 1 TW, dok je stagnirajuća nuklearna energija postigla samo oko 18 GW dodatnog radnog kapaciteta u odnosu na 2000. godinu. U smislu električne energije, vjetar i solarna energija već su nadmašili proizvodnju nuklearne energije.
Od 2000. proizvedeno je približno 3300 TWh dodatne energije vjetra i sunca, u usporedbi s manje od 100 TWh dodatne nuklearne energije.
Dakle, od prijelaza stoljeća vjetroturbine su globalnoj mreži dodale više od 20 puta više električne energije s niskim udjelom ugljika (2000 TWh) od nuklearne energije, dok su solarne ćelije dodale 13 puta više (1300 TWh).
S obzirom na uska grla, sporost nuklearnih projekata, troškove i druge probleme povezane s tom tehnologijom, dokazano je da nuklearna energija, unatoč onome što bi teoretski mogla pružiti, u stvarnosti postiže premalo, prekasno i uz prevelike troškove.
Klađenje na nuklearnu energiju za smanjenje emisija bio bi skup neuspjeh – pogreška koju si ne možemo priuštiti.