Don’t Look Up, klimatska anksioznost i laži koje raspiruju klimatsku krizu

Kad sam se ovog Božića smjestila na kauču kako bih provela ugodnu večer gledajući „Don’t Look Up”, očekivala sam da će njegova visokobudžetna postava poznatih glumaca izvesti osrednju komediju u stilu filma „Love Actually”. No nakon gledanja našla sam se u iznenađujućoj mješavini pozitivnih i negativnih osjećaja, uz duboki osjećaj olakšanja.

Zašto? Po prvi puta, holivudska satira prepuna filmskih zvijezda milijunima je ljudi diljem svijeta dala jasan uvid u svakodnevnicu s kojom se suočavaju autohtoni narodi, okolišni aktivisti i znanstvenici. To je život sa spoznajom da postoji egzistencijalna prijetnja za naš planet na koju osobe koje imaju moć odgovaraju s negiranjem, odugovlačenjem i prevarom umjesto da ga zaštite, a prate je osjećaji tuge i bijesa zbog činjenice da se gubitak živog svijeta mogao i može spriječiti.   

Nešto o čemu mi u Greenpeaceu ne pričamo puno duboki je osjećaj klimatske anksioznosti i nepodnošljiva frustracija koju osjećaju najpogođenije zajednice, aktivisti i znanstvenici tijekom svojih neumornih kampanja. Nalazimo se u bizarnoj fazi klimatske krize: javnost je svjesnija i zabrinutija nego ikad, aktivisti i znanstvenici već desetljećima upozoravaju na alarmantnost situacije, političari i korporacije javno podupiru zelene inicijative, a planet i dalje gori. Kako smo došli do toga? 

Jedan od razloga je, kao što prikazuje Don’t Look Up, taj da nekoliko utjecajnih korporacija širenjem opasnih laži uspješno sprječava konkretne političke mjere koje mogu spriječiti katastrofu razmjera smrtonosnog kometa. To je ono što se skriva iza zelenih laži korporativnih PR kampanja.

Kad se nakon posla pokušavam isključiti pregledavanjem Instagrama ili gledanjem televizije, preplavi me lavina bezočnih laži fosilnih kompanija, zračnih prijevoznika i automobilske industrije. Početkom mjeseca britanski list The Guardian otkrio je da fosilne kompanije pripadaju najvećim ulagačima u sustav Google Ads te da neki od oglasa reklamiraju opasne aktivnosti poput frakiranja kao sigurne.  

Istraživanje koje je naručio Greenpeace otkrilo je da se kompanije kao što su Shell i Total koriste oglasima kako bi prodali niz lažnih rješenja pod „zelena”, poput predstavljanja „prirodnog plina” kao klimatski prihvatljivog. Ti se oglasi zatim pretvaraju u političke odluke, poput nedavne odluke Europske komisije o uključivanju fosilnog plina i nuklearne energije u Smjernice EU-a za održivo ulaganje, koje bi trebale biti podrška zelenom planu EU-a. 

Kao u filmu Don’t Look Up, znamo koliko je problem ozbiljan i imamo rješenja za sprječavanje katastrofe. No interesi korporacija manipuliraju odlukama koje su presudne za našu budućnost, odvraćajući nas s puta prema sigurnosti i usmjeravajući nas prema uništenju.

U zastrašujućoj smo situaciji. Klimatske katastrofe sve su veće i sve više ljudi osjeća klimatsku anksioznost. Don’t Look Up bio je prvi put da sam klimatsku anksioznost vidjela prikazanu u visokobudžetnom filmu i iskreno sam se stvarno mogla poistovjetiti s likom Jennifer Lawrence. Kad političari kao što ih je prikazala Meryl Streep odgađaju borbu protiv klimatske krize tako da „čekaju i promatraju“ te daju prioritet odlukama na temelju političke pogodnosti, a ne života na zemlji, to te može ogorčiti i duboko deprimirati. U nedavnoj obuci za komunikaciju s medijima rečeno mi je da u intervjuima moram voditi računa o tome da se smiješim i kimam glavom, no to postaje izuzetno teško kad se, kao što su iskusili likovi Leonarda DiCapria i Jennifer Lawrence, egzistencijalni problemi iznova umanjuju ili ignoriraju.  Nedavna studija sveučilišta Imperial College pokazala je da klimatska anksioznost predstavlja ozbiljnu ugrozu za psihičko zdravlje i s time se mogu poistovjetiti. Standardne životne odluke poput imanja djece čine se trivijalne i nemoguće kad zamišljam distopijski svijet koji znam da ću iskusiti tijekom svog života. Očajnički nam treba podrška za ovaj rastući problem kako bismo zaštitili svoje zdravlje, ali i povratili snagu koja nam je nužno potrebna za borbu protiv ove krize i suočavanje s onima koji su za nju odgovorni.  

Klimatsku anksioznost dodatno pogoršava činjenica da nas tvrtke koje su među najvećim zagađivačima na svijetu uvjeravaju da je rješavanje klimatske krize prvenstveno odgovornost nas kao pojedinaca. Kad je 2004. BP zaposlio reklamnu agenciju da im pomogne osmisliti kalkulator „ugljičnog otiska”, njihov je cilj bio da se pojedinci osjećaju osobno odgovorni za klimatsku krizu, što nam je skrenulo pozornost s „ugljičnog otiska” jedne od najvećih naftnih kompanija na svijetu. Nažalost, to djeluje. U nedavnoj anketi Greenpeace je otkrio da više od polovice naših podržavatelja iz generacije Z misli da je promjena vlastitih navika najvažniji korak za borbu protiv klimatske krize, a ne da 100 kompanija koje pridonose 71% globalnih emisija promijeni svoje poslovne prakse. Opet, velike korporacije uspješno su nam lagale, izbjegle su preuzeti odgovornost za narušavanje ljudskih prava i dobile su dozvole za spaljivanje fosilnih goriva, gurajući nas u klimatsku katastrofu. 

Prošli tjedan, redatelj i producent filma Don’t Look Up javno je podržao zabranu fosilnih reklama, što je jasno pokazalo njegovu zabrinutost zbog sustava propagande fosilnih kompanija i njegovih katastrofalnih posljedica.

Kao u Don’t Look Up, rješenja, znanost i aktivizam očito nisu dovoljni. Ako želimo riješiti probleme nedostatka političke volje, kratkovidnosti, dosluha među korporacijama, prioritiziranja profita i besramnog nepoštenja, moramo se suprotstaviti onima koji onemogućuju poduzimanje nužnih koraka. 

No dobra je vijest da razumijemo mrežu moći koju Don’t Look Up tako vješto prikazuje, a imamo i način da je zaobiđemo. Kad je duhanska industrija srušena u Europi prije manje od 20 godina, prvi dio slagalice bilo je isključivanje tvrtki iz oglašavanja i sponzorstava. Time su izgubile platformu preko koje su mogle negirati učinke pušenja na zdravlje ili reklamirati opasne proizvode, što je oslabilo njihov politički utjecaj i društvenu prihvatljivost. 

Sad je vrijeme da vrlo sličnim zakonom zaustavimo reklamiranje i sponzorstva nekih od najvećih zagađivača na svijetu. Sad je vrijeme da zaustavimo zelene laži koje ubrzavaju klimatsku krizu! 

Kao što nam govori Don’t Look Up, složena mreža moći i dosluha može znatno otežati političke promjene. No dobra je vijest da ne moramo čekati da političari nešto poduzmu. Greenpeace i više od trideset drugih organizacija podržava europsku građansku inicijativu za zabranu fosilnog oglašavanja i sponzorstava. Ako uspijemo skupiti 1 milijun potpisa, Europska komisija mora razmotriti donošenje novog zakona. Možemo ukloniti jednu od najsmrtonosnijih industrija na svijetu s javnih platformi, zaustaviti manipulativne poruke i ozbiljno oštetiti njezinu političku vjerodostojnost. 

Iako je istina da nas nakon ove pobjede čeka još duga borba prije nego što uspijemo zaustaviti klimatsku krizu te nas čeka još puno klimatske anksioznosti, barem znam da bi mi zaustavljanje opasnih laži te industrije pomoglo da navečer mogu zaspati.

Georgia Whitaker voditeljica je kampanje Fossil Free Revolution.

Klikni ovdje i podrži poziv Europskoj komisiji da zabrani fosilne reklame i sponzorstva u EU-u.