Dan kada Greenpeace obilježava 50 godina predvođenja borbe za zaštitu okoliša trenutak je, više nego ikad, za pogledati u budućnost.
Sada i ovdje, milijarde se moraju ujediniti u pokret koji će djelovati diljem svijeta. Da bismo spriječili najgore posljedice klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti, da bismo se suprotstavili strukturama moći i načinima razmišljanja koji vode do uništenja okoliša, da bismo zahtijevali zelenu, mirnu i pravednu budućnost.
Prije pedeset godina, posada aktivista otputila se na plovidbu kako bi spriječila eksploziju nuklearne bombe. Time je stvoren Greenpeace. Nitko u toj maloj skupini nije slutio da će njihovo putovanje stvoriti globalnu organizaciju i promijeniti svijet.
Ove godine, 15. rujna, obilježit ćemo točno 50 godina od prvog putovanja i prisjetiti se kampanja, pobjeda, naučenih lekcija i nevjerojatnih ljudi koji su bili srce Greenpeacea.
Želimo zahvaliti voditeljima naših kampanja koji danas pružaju pomoć u Amazoniji i na Pacifiku, bore se protiv požara u Rusiji, dižu prašinu u vladama i sobama za sastanke diljem svijeta kako bi moćnici čuli istinu. Zahvaljujemo mladoj djevojci koja svaki mjesec uplaćuje malu donaciju, umirovljeniku koji maršira uz prosvjednike za klimu, voditeljima kampanja i znanstvenicima koji raskrinkavaju naoko svemoguće industrije fosilnih goriva koje se koriste lažima kako bi prikrili da budućim generacijama kradu neprocjenjive dragocjenosti.
Iza sebe imamo 50 godina pripreme. Sada i ovdje moramo iskoristiti sve lekcije naučene u proteklih 50 godina kako bismo bili najkreativniji, najuporniji i najujedinjeniji.
Sada je vrijeme kada se milijarde ljudi moraju pokrenuti kako bi djelovali iz svakog kuta u kojem se osjećaju ugodno, na mjestu gdje započinje hrabrost, a nada obasjava put.
„Nevjerojatno je koliko nekoliko ljudi može postići sjedeći za svojim kuhinjskim stolom“, Dorothy Stowe, jedna od osnivača Greenpeacea.
Ključni trenuci
1971.: Putovanje s kojim je sve započelo
Prvo putovanje Greenpeacea započelo je 15. rujna 1971. kada je Phyllis Cormack (također poznat kao „Greenpeace“) napustio Vancouver u Kanadi i otputio se na otok Amchitku.
Cilj 12-ero članova posade bio je zaustaviti nuklearno testiranje na otoku uplovljavanjem u zaštićeno područje. Irving Stowe, suosnivač Greenpeacea, opisao je njihov plan kao „putovanje za život – i za mir“. Nitko u maloj skupini od 12-ero ljudi nije slutio da će njihovo putovanje stvoriti globalnu organizaciju i promijeniti svijet.
Zapravo, brod i posada nikada se nisu domogli otoka – presrela ih je obalna straža SAD-a, a putovanje je proglašeno neuspješnim. Sve dok se nisu vratili kući, gdje su im stotine podržavatelja priredile doček u vancouverskoj luci.
Iako nisu uspjeli doći do svojeg odredišta, prva akcija Greenpeacea stvorila je takav pritisak na američku vladu da je testiranje otkazano, a otok Amchitka do današnjeg je dana ostao rezervat prirode.
1974.: Francuska ukida nuklearno testiranje
Francuska je 1974. obznanila da će ukinuti svoj program atmosferskog nuklearnog testiranja. Tom je odlukom atmosfersko testiranje učinkovito prekinuto u cijelom Tihom oceanu.
Testiranje je započelo 1960-ih bez da se uzimalo u obzir većinu posljedica po ljude i okoliš. Na Novom Zelandu David McTaggart javio se na oglas u novinama i ponudio svoj brod Vega na uporabu za prosvjed protiv testiranja.
Nakon što su obavljene pripreme s Greenpeaceom u Kanadi, peteročlana posada na čelu s McTaggartom krenula je u svibnju iz Novog Zelanda jahtom koja je preimenovana u „Greenpeace-III“.
Posada je ispoštovala međunarodni zakon u određivanju mjesta sidrenja, no ignorirala je jednostranu izjavu Francuske prema kojoj je to područje zabranjena zona.
Prisutnost broda prisilila je francusku vladu na zaustavljanje testiranja. Nakon nekog vremena francuski ratni brod zabio se u brod kako bi prekinuo neugodnu situaciju.
U kolovozu 1973. Greenpeace-III ponovno je zaplovio prema atolu Mururoa kako bi zaustavio testiranje nuklearnog oružja, ovaj put u pratnji nekoliko drugih brodova. Greenpeace-III uplovio je u zonu koju je francuska vlada proglasila zabranjenim područjem, na što su se na njega ukrcali komandosi francuske mornarice. Prosvjednici David McTaggart i Neil Ingram teško su pretučeni, a Ann-Marie Horne prokrijumčarila je snimku napada s broda.
Ovaj incident izazvao je bijes diljem svijeta te je 1974. Francuska objavila da će prekinuti svoj program atmosferskog testiranja nuklearnog oružja.
1982.: Moratorij na kitolov
Nakon 10-godišnje kampanje koja je uključivala brojne morske sukobe između aktivista Greenpeacea i kitolovaca, Međunarodna komisija za kitolov (IWC) konačno je stala na kraj komercijalnom kitolovu.
Procjenjuje se da se na početku kampanje 1970-ih ukupan broj plavetnih kitova smanjio na manje od 6000. Grbavi kit doživio je sličan pad populacije, dok su populacije pacifičkog sivog kita, Rudolfijevog kita i ulješura prepolovljene.
Prizori aktivista Greenpeacea koji se suprotstavljaju flotama kitolovaca na otvorenom moru i staju na put njihovim harpunima skrenuli su pozornost javnosti na ovaj problem. Fotografije mrtvih kitova kružile su svijetom i javno mnijenje počelo se okretati protiv kitolovaca.
Voditelji kampanja diljem svijeta nastavili su prikupljati podršku javnosti protiv te prakse i 1979. IWC je osnovao Utočište za kitove u Indijskom oceanu kao praktičnu mjeru očuvanja.
Greenpeace je nastavio vršiti pritisak dok 1982. IWC nije napokon uveo ono za što se lobij protiv kitolova borio: moratorij na komercijalni kitolov. Nakon desetljeća djelovanja, nestajuće populacije kitova u svijetu dobile su priliku za oporavak.
1985.: Greenpeace predvodi „Operaciju egzodus“ – evakuaciju otočana na Rongelapu
Otok Rongelap u Tihom oceanu pretrpio je posljedice radioaktivnih padalina koje su 1954. uzrokovala obližnja američka nuklearna testiranja.
Iako su stanovnici otoka Bikini i Enewetak evakuirani iz svojih otočnih domova prije nuklearnog testiranja, stanovnici Rongelapa, oko 150 kilometara dalje, nisu imali te sreće.
U roku od četiri sata od detonacije 15-megatonske bombe „Bravo“, radioaktivne čestice počele su padati na otok. Otočani su izvještavali o tome da sitan bijeli pepeo pada na glave i gole ruke ljudi koji su stajali na otvorenom. Otopio se u vodoopskrbnom sustavu i vjetar ga je nanio u kuće.
1957. vlada SAD-a proglasila je Rongelap sigurnim za stanovanje. Međutim, stopa pobačaja među ženama koje su tamo živjele bila je dvostruko veća nego kod žena koje nikad nisu bile izložene tako visokim razinama radijacije.
Otočani su se obratili aktivistima Greenpeacea za pomoć i 17. svibnja Rainbow Warrior stigao je na lokaciju.
U sljedećih 10 dana posada Greenpeacea evakuirala je više od 300 otočana i više od 100 tona građevnog materijala na sigurniji otok Mejato, 180 kilometara dalje.
1985.: Bombardiranje Rainbow Warriora od strane francuske vlade
10. srpnja 1985., Greenpeaceov brod Rainbow Warrior bio je usidren u Aucklandu, Novi Zeland – spreman suočiti se s nuklearnim testiranjem u atolu Mururoa – kad su agenti francuske tajne službe u njegov trup postavili dvije bombe.
Nastala eksplozija potopila je brod i usmrtila 35-godišnjeg portugalskog fotografa Greenpeacea Fernanda Pereiru.
Isprva je francuska vlada poricala bilo kakva saznanja o toj operaciji, no uskoro je njihova uključenost postala očita. Naposljetku se francuski premijer Laurent Fabius pojavio na televiziji i izjavio pred šokiranom publikom da su agenti DGSE-a (tajne službe) potopili brod te postupili prema naredbama.
Odluka strane vlade da na miran prosvjed odgovori smrtonosnom silom izazvala je šok i ljutnju u svijetu.
Greenpeace je izvorni Rainbow Warrior zamijenio novim brodom te je iduće 22 godine drugi Rainbow Warrior nastavio voditi kampanje za zelenu i mirnu budućnost. U 2011. je porinut treći Rainbow Warrior, prvi brod na svijetu koji je izgrađen specifično za svrhe vođenja kampanja za zaštitu okoliša, noseći sa sobom duh prvoga broda.
1991.: World Park Base i Antarktika
Greenpeace je 1987. osnovao World Park Base, postaju na Antarktici koja je radila tijekom cijele godine, a bila je smještena na rtu Evans na Rossovom otoku u području Ross Dependency. Postaja je stvorena kako bi Greenpeace mogao pregovarati sa zemljama Antarktičke povelje.
Aktivisti Greenpeacea upravljali su bazom, u jednoj od najizoliranijih regija na svijetu, od 1987. do 1991.
Tim je nadzirao onečišćenje iz susjednih postaja i zahtijevao da druge nacije preuzmu odgovornost za svoja djela. 1990. Greenpeace je dospio na naslovnice kada je 15 prosvjednika zaustavilo Francusku u gradnji piste na postaji Dumont D’Urville. Građevinski radovi bili su kontroverzni jer su uključivali postavljanje dinamita u staništa u kojima se gnijezde pingvini. Francuski znanstvenici čak su priznali da je pista kršila odredbe Antarktičke povelje.
Postaja je u konačnici zatvorena 1991. kad su se članovi Antarktičke povelje složili da će usvojiti novi Protokol o zaštiti okoliša, uključujući zabranu bilo kakve eksploatacije minerala u trajanju od najmanje 50 godina. Do 1997. protokol su ratificirale sve zemlje s postajama na Antarktici.
1993.: Londonska konvencija o sprječavanju odlaganja staje na kraj morskom otpadu
Nakon 15-godišnje kampanje Greenpeacea i saveznika koje je uključivala brojne pomorske akcije, podnošenje zahtjeva i prikupljanje podrške javnosti, Londonska konvencija o odlaganju otpada zabranila je odlaganje otpada niske radioaktivnosti te je donijela odluke kojima se zaustavlja odlaganje i paljenje industrijskog otpada.
Konvencija je bila izuzetno moćno postignuće u Greenpeaceovoj dugoročnoj kampanji za zdrave oceane koja i dalje traje.
Blog se nastavlja ovdje.